Ja sam Šejla Isabegović, imam 20 godina, dolazim iz Živinica. Od rođenja sam osoba sa invaliditetom, dijagnosticirana mi je Cerebralna paraliza, odnosno korisnica sam invalidskih kolica. Svoje osnovno obrazovanje sam završila u Prvoj Osnovnoj školi u Živinicama, kroz osnovno obrazovanje nisam imala problema kada je u pitanju nastava, bila sam odličan učenik, po završetku osnovne škole, upisala sam srednju Mašinsku za Mašinskog tehničara, smjer kompjutersko projektovanje, sa ciljem da što više naučim iz oblasti informacionih tehnologija, u čemu sam hvala Bogu i uspjela i kroz srednje obrazovanje bila sam odlična učenica. Također, učestvovala sam na takmičenjima iz Bosanskog jezika na literarnom konkursu gdje sam osvojila treće mjesto na kantonalnom takmičenju pod nazivom "Riječi imaju moć". Želim istaknuti da je moj hobi pisanje i čitanje u slobodno vrijeme, kroz srednje obrazovanje stekla sam mnogo kvalitetnih vrijednosti koje sada primjenjujem u praksi kroz pisanje i čitanje. Želim i da napomenem, da invaliditet koji imate nije lako savladati neke stvari i prepreke koje nam se postavljaju na putu ka cilju, ali da su uz jaku volju, borbu, Božiju pomoć i pomoć i podršku porodice ipak savladive. Zahvaljujući mojoj želju, podršci moje porodica i mojih prijatelja, ja sam danas djevojka koja je puna života i želje za bolje sutra. Moje ambicije za dalje su da upišem Pravni fakultet, te da se ostvarim na poslovnom planu, da napredujem, izgrađujem sebe i istaknem svoje kvalitete. Također, želim da napomenem da ambicije osoba sa invaliditetom iako su jako važne, nisu dovoljne za uspjeh, pored ambicije izuzetno je važna međusobna podrška, motivacija, kao i podrška Javnog i privatnog sektora.
Riječi nisu dovoljne, djela su bitna. Podrška, kada je u pitanju obrazovanje osoba sa invaliditetom je neophodna, koju za sada sistem nažalost minimalno pruža, ništa bolja situacija nije ni kada je u pitanju zapošljavanje mladih i ambicioznih osoba sa invaliditetom. Prilika za zapošljavanje ne samo da pruža mogućnost finansijske neovisnosti, nego i socijalizaciju koja je također neophodna u napredovanju, usavršavanju i uključenosti osoba sa invaliditetom u društvenu zajednicu. Mi kao populacija možemo puno više uspjeti ako to dovoljno želimo i ulažemo dovoljno truda da promijenimo situaciju na bolje, odnosno probudimo svijest institucija koje mogu uticati na poboljšanje kvalitete života osoba sa invaliditetom na prostoru Bosne i Hercegovine.
Za kraj želim poručiti svim mladim i ambicioznim osobama sa invaliditetom, ali i onima bez invaliditeta: uvijek se borite za sebe, svoje ciljeve, radite na sebi, stvarajte mogućnosti da doprinesete sebi i zajednici.
Nikada nemojte odustati od svojih snova, jer ako se dovoljno potrudite, snovi postaju java.
